"Svaki novi pocetak je kraj nekog drugog, ranijeg pocetka" navodno rece Seneka tamo negdje tamo negdje u 1 st. n.e, dakle prije oko 2000 godina. I iako se ne mogu oteti dojmu da tip lagano mlati praznu slamu, ipak moram priznat da kad u svjetlu te izjave promotrim neka nedavna zbivanja, ima Seneka i pravo. Kad kazem nedavna, mislim na proteklih godinu dana:) Da, toliko je vremena proslo od mog zadnjeg bloga. I vise..uff, brzo to ide.
Sto je zavrsilo...pa npr. duga, dovoljno ispavana jutra. Sad se budim oko pola 6 ne bih li junioru pripremio dozu toplog, tekuceg nuzno potrebnog obroka. Neznam kak je ispalo da najcesce ja to radim, ali nekak mi nije ni krivo. Mozda je to nekakva nadoknada za Lisinih 7 mjeseci jutarnjih dojenja, koja sam ja najcesce prespavao. Ili sam se jednostavno zakacio na cinjenicu da imam carobnu moc utisati njegov neutjesni plac jednom jednostavnom bocicom mlijeka:) I da imam privilegiju primiti njegov prvi iskreni zagrljaj dana. I tako, pocetak mog dana je kraj njegove gladi. Barem za par narednih sati:)
Da, mnogo toga je zavrsilo s ovim novim pocetkom. Nema vise proizvoljnih izlazaka, svaki eventualni tulum se mora isplanirat tjednima unaprijed. Nema slobodnih aktivnosti, jerbo nema bas ni slobodnog vremena. Nema gledanja telke do kasno u noc. Nema lomljivih predmeta u dnevnoj sobi koji bi bili nadohvat ruku jednogodisnjeg djeteta. Nema izleta koji ne ukljucuju dvije velike putne torbe i sklopiva kolica. Ali nema ni smisla zalit za tim stvarima, jer doslo je novo doba:)
Gust je bit tata. Totalno je nenadjebiv osjecaj. Gledati to malo stvorenje dok pokusava izvest neke samo-po-sebi razumljivo-jednostavne stvari/pokrete i bit pritom jebeno ponosan. Biti razlogom necijeg iskrenog, zvonkog smijeha i/ili njegovom utjehom u trenucima (cesto neshvatljive) tuge je jedna nevjerovatno jaka emocija. Eh, klinci...
Ukratko, sad se sve vrti oko njega. Kad nije u vrticu, tj. doma je cijeli dan, nase se aktivnosti ravnaju prema njegovim potrebama. Brines ako nece jesti, brines ako mu je guzica crvena, brines ako kasljucne koji decibel preglasno, brines jerbo brijes sta ako to bude pocetak neceg ozbiljnog a ti si nisi pravovremeno reagirao! Da se razumijemo, nismo mi neki panicni roditelji, najcesce pustam da se to sve samo od sebe, "prirodno" rjesi, ali...ipak brines. Mislim da bi bilo prilicnije rec brigovatelj nego roditelj, jerbo lako je rodit (oprostite mi dame na ovoj olakoj izjavi) - pravi posao pocinje i jos se vise intenzivira nakon sto je taj cin rodjenja vec odavno zavrsio.
I tako...jucer smo bili u Bruggeu, Maks i ja. Nas dvojica sami. Prvo smo htjeli ic na more u Oostende, na "belgijsku rivijeru" (kak lijepo zvuci, a tuzno izgleda), ali kad smo dosli tamo - magla, vjetar i hladnoca. Mislim, 13° i nije tak neobicno (hladno) za travanj, ali navikli smo na puno vece temperature u proteklih par tjedana (2 dana prije toga bilo skoro 27, 28°) pa smo se nadobudno ljetno opremili i hm, bili zateceni novonastalim prilikama. I tako smo odma sjeli na sljedeci vlak natrag u topliju unutrasnjost. Izasli u Bruggeu i proveli super topli i veseli dan. Brugge - udaljen sat i pol vlakom od Antwerpena je jedan od najbolje ocuvanih srednjovjekovnih gradica zapadne Europe i kao takav neodoljiva meka za horde EU/americkih/japanskih i ostalih vrsta turista - i (unatoc tome) zapravo simpatican gradic. Iako racionalno gledajuci sumnjam da je Maks ista zamjetio od te razvikano ocuvane tradicionalne arhitekture, brijem da mu se ipak podosta svidjelo. Izdrzao je par sati voznje u kolicima bez pretjeranog protestiranja, to valjda ipak nesto znaci:) Male ulice poplocane kamenim kockama, iznimno malo prometa, puno ljudi, patke uz obale kanala - za njega je dobitna kombinacija. Budemo opet probali za koji mjesec ili godinu kasnije da vidimo jel carolija jos uvijek pali.
Utorak je zasad, jos uvijek Maks dan. U vrtic ide samo 3 dana u tjednu (sri-pet), a Lisa radi tako da smo taj dan mi dvoje prepusteni sami sebi:) Do ovog proslog utorka su nam najvece solo akcije bile posjeta knjiznici u centru grada ili obliznjih ducana, ali izgleda da pocinje novo doba otac-sin putovanja. Tko zna kud cemo sljedeci tjedan? Vjerovatno u park preko puta, ali kad bi bas htjeli, mogli bi...svuda. I hocemo, ako nam se prohtje...da, hm...
I kako god on otkriva ovaj novi vanjski svijet i ja otkrivam novi svijet, u njemu. Svaki taj novi osmijeh, svaki novi pogled kao da iza sebe krije novu misao, novo shvacanje i novu emociju. Prolazi, biva zamijenjeno necim novim. Ponekad mi se cini da je svaka sekunda s njim neprocijenjiva, jer se sve tako brzo mijenja, on se mijenja. Glupo je pokusavati zaustaviti vrijeme, niti bi to imalo smisla ali ipak mi se cini da to nekako odlazi prebrzo i da ce mi uskoro nedostajat. Odlazi brze nego sto sam ja to spreman pustiti. Roditeljski paradoks, a?
Hm, novi poceci, novi krajevi... Nekako su mi drazi poceci nego krajevi, iako su zapravo jedni od drugih neodvojivi, neizdvojivi. Ali u ovom slucaju mi se vise cini da je njegov pocetak i moj pocetak, ponovo.
Idem spavat, sutra je novi dan, novo budjenje (u pol 6, aaa) i novo jutro uz mog malog pocetnika.
Hvala na citanju, pozdrav do uskoro (nadam se:)
