"Svaki novi pocetak je kraj nekog drugog, ranijeg pocetka" navodno rece Seneka tamo negdje tamo negdje u 1 st. n.e, dakle prije oko 2000 godina. I iako se ne mogu oteti dojmu da tip lagano mlati praznu slamu, ipak moram priznat da kad u svjetlu te izjave promotrim neka nedavna zbivanja, ima Seneka i pravo. Kad kazem nedavna, mislim na proteklih godinu dana:) Da, toliko je vremena proslo od mog zadnjeg bloga. I vise..uff, brzo to ide.
Sto je zavrsilo...pa npr. duga, dovoljno ispavana jutra. Sad se budim oko pola 6 ne bih li junioru pripremio dozu toplog, tekuceg nuzno potrebnog obroka. Neznam kak je ispalo da najcesce ja to radim, ali nekak mi nije ni krivo. Mozda je to nekakva nadoknada za Lisinih 7 mjeseci jutarnjih dojenja, koja sam ja najcesce prespavao. Ili sam se jednostavno zakacio na cinjenicu da imam carobnu moc utisati njegov neutjesni plac jednom jednostavnom bocicom mlijeka:) I da imam privilegiju primiti njegov prvi iskreni zagrljaj dana. I tako, pocetak mog dana je kraj njegove gladi. Barem za par narednih sati:)
Da, mnogo toga je zavrsilo s ovim novim pocetkom. Nema vise proizvoljnih izlazaka, svaki eventualni tulum se mora isplanirat tjednima unaprijed. Nema slobodnih aktivnosti, jerbo nema bas ni slobodnog vremena. Nema gledanja telke do kasno u noc. Nema lomljivih predmeta u dnevnoj sobi koji bi bili nadohvat ruku jednogodisnjeg djeteta. Nema izleta koji ne ukljucuju dvije velike putne torbe i sklopiva kolica. Ali nema ni smisla zalit za tim stvarima, jer doslo je novo doba:)
Gust je bit tata. Totalno je nenadjebiv osjecaj. Gledati to malo stvorenje dok pokusava izvest neke samo-po-sebi razumljivo-jednostavne stvari/pokrete i bit pritom jebeno ponosan. Biti razlogom necijeg iskrenog, zvonkog smijeha i/ili njegovom utjehom u trenucima (cesto neshvatljive) tuge je jedna nevjerovatno jaka emocija. Eh, klinci...
Ukratko, sad se sve vrti oko njega. Kad nije u vrticu, tj. doma je cijeli dan, nase se aktivnosti ravnaju prema njegovim potrebama. Brines ako nece jesti, brines ako mu je guzica crvena, brines ako kasljucne koji decibel preglasno, brines jerbo brijes sta ako to bude pocetak neceg ozbiljnog a ti si nisi pravovremeno reagirao! Da se razumijemo, nismo mi neki panicni roditelji, najcesce pustam da se to sve samo od sebe, "prirodno" rjesi, ali...ipak brines. Mislim da bi bilo prilicnije rec brigovatelj nego roditelj, jerbo lako je rodit (oprostite mi dame na ovoj olakoj izjavi) - pravi posao pocinje i jos se vise intenzivira nakon sto je taj cin rodjenja vec odavno zavrsio.
I tako...jucer smo bili u Bruggeu, Maks i ja. Nas dvojica sami. Prvo smo htjeli ic na more u Oostende, na "belgijsku rivijeru" (kak lijepo zvuci, a tuzno izgleda), ali kad smo dosli tamo - magla, vjetar i hladnoca. Mislim, 13° i nije tak neobicno (hladno) za travanj, ali navikli smo na puno vece temperature u proteklih par tjedana (2 dana prije toga bilo skoro 27, 28°) pa smo se nadobudno ljetno opremili i hm, bili zateceni novonastalim prilikama. I tako smo odma sjeli na sljedeci vlak natrag u topliju unutrasnjost. Izasli u Bruggeu i proveli super topli i veseli dan. Brugge - udaljen sat i pol vlakom od Antwerpena je jedan od najbolje ocuvanih srednjovjekovnih gradica zapadne Europe i kao takav neodoljiva meka za horde EU/americkih/japanskih i ostalih vrsta turista - i (unatoc tome) zapravo simpatican gradic. Iako racionalno gledajuci sumnjam da je Maks ista zamjetio od te razvikano ocuvane tradicionalne arhitekture, brijem da mu se ipak podosta svidjelo. Izdrzao je par sati voznje u kolicima bez pretjeranog protestiranja, to valjda ipak nesto znaci:) Male ulice poplocane kamenim kockama, iznimno malo prometa, puno ljudi, patke uz obale kanala - za njega je dobitna kombinacija. Budemo opet probali za koji mjesec ili godinu kasnije da vidimo jel carolija jos uvijek pali.
Utorak je zasad, jos uvijek Maks dan. U vrtic ide samo 3 dana u tjednu (sri-pet), a Lisa radi tako da smo taj dan mi dvoje prepusteni sami sebi:) Do ovog proslog utorka su nam najvece solo akcije bile posjeta knjiznici u centru grada ili obliznjih ducana, ali izgleda da pocinje novo doba otac-sin putovanja. Tko zna kud cemo sljedeci tjedan? Vjerovatno u park preko puta, ali kad bi bas htjeli, mogli bi...svuda. I hocemo, ako nam se prohtje...da, hm...
I kako god on otkriva ovaj novi vanjski svijet i ja otkrivam novi svijet, u njemu. Svaki taj novi osmijeh, svaki novi pogled kao da iza sebe krije novu misao, novo shvacanje i novu emociju. Prolazi, biva zamijenjeno necim novim. Ponekad mi se cini da je svaka sekunda s njim neprocijenjiva, jer se sve tako brzo mijenja, on se mijenja. Glupo je pokusavati zaustaviti vrijeme, niti bi to imalo smisla ali ipak mi se cini da to nekako odlazi prebrzo i da ce mi uskoro nedostajat. Odlazi brze nego sto sam ja to spreman pustiti. Roditeljski paradoks, a?
Hm, novi poceci, novi krajevi... Nekako su mi drazi poceci nego krajevi, iako su zapravo jedni od drugih neodvojivi, neizdvojivi. Ali u ovom slucaju mi se vise cini da je njegov pocetak i moj pocetak, ponovo.
Idem spavat, sutra je novi dan, novo budjenje (u pol 6, aaa) i novo jutro uz mog malog pocetnika.
Hvala na citanju, pozdrav do uskoro (nadam se:)
19-02-2010
Last part of the episode 3.
Iliti zadnji dio jednadzbe X x Y = XY
Htio sam stavit plus izmedju, ali onda sam primjetio da to niti matematicki niti "fakticki" nebi bilo tocno, jerbo mali XY je ipak nastao....mnozenjem:)
Eh, znam da dugo nisam pisao i zao mi je i ispricavam se svih vjernim citateljima koji su, nadam se jos uvijek ostali vjerni i to dokazuju samim time sto ovo citaju.
Ali imam dobru ispriku. Postao sam tata:)
Da, postao sam tata. Ta-ta. A Lisa je ma-ma. I mi smo sad bas ono obitelj. Nuklearna. Iako smo totalno za obnovljive izvore energije.
I da konacno prestanem pricati u siframa - mali XY je zapravo....MAKS!!!
Maks Ivicic. Iliti, punije Maks Izidor Ivicic. Nemojte me puno pitat zasto ta imena, imamo mi nekih svojih razloga, iliti produkata malo uvrnute logike:) Uostalom, sto da stedimo na imenima?
Ajde dobro... zasto Maks? Kratko, jednostavno ali i lijepo ime. I mocno. Ne zelim mu nabijat imperative, ali ime dijeli s nekolicinom rimskih careva (Maximus). I na nizozemskom izraz "de max" znaci nesto super, zakon, do jaja, odlicno...
ALi, iskreno, prvo smo mu dali ime pa tek onda vidjeli sto znaci:)
I uistinu, ime je i potvrdilo navedena znacenja...priustivsi mi odmah jedan od najjacih emocionalnih dozivljaja u zivotu. U spici finalne veceri, na vrhuncu euforije zajedno s ostatkom plodne vode potekle suze, glas puce poput opne placente i krik se odvoji od usana te zazvoni radjaonom: "Evo ga, evo ga, to je nas sin!" I nista vise nije bilo isto.
Aaaaaaaa!!!!
Ali ok, da krenemo ipak malo kronoloski.
Sve je pocelo prije 9 mjeseci kad smo jednom prilikom lezali na kaucu i gledali televiziju. Bila je neka reklama za pivo i ja sam rekao kak bi sad bilo dobro da imamo nekog 3 da nam donese cugu iz frizidera jer se nas dvoje nikak nemozemo dogovorit ciji je red. Lisa me samo znacajno pogledala...i ostalo je povijest.
OK, nije bas bilo tak, ali necu vam niti prepricavat pravi cin zaceca, stvar je ipak privatne naravi.
Ne, htio sam vam ispricat tijek ostalih raznoraznih dogadjanja od pocetka ove godine. Jerbo bilo je jos nekih dogodovstina... Kao npr. useljenje u novu kucu.
Dakle, kao sto znate, kupili smo kucu. Malu lijepu kucicu uz park, s tri sobe, pred-vrtom i kreditom na 25 godina. Nema parkiraliste ali zato ima dva wc-a. Vrlo neprikladno mala (u jednom nemozes zatvorit vrata ako sjednes). I na vrlo cudnim mjestima. Jedan je u ostavi, drugi u radnoj sobi. Ali sve ostalo je super.
Ne, zbilja. Ne moram nis farbat, mjenjat, pregradjivat, rusit, zidat. Tu i tamo koja nefunkcionalna sitnica, no necu se time zamarat...
Jer sto je najvaznije - to je nas dom. Mjesto gdje mogu sve zidove ofarbat u njeznu boju breskve (naravno da necu), poljepit postere iz zadnjeg broja OK-ja (jel se jos uvijek izdaje taj "casopis"?), imat dva psa i 18 macaka+sarana u kupaoni ili kraljevskog pingvina u frizideru. Biraj! Mogu kaj god hocu! Ja sam gazda! Naravno, ako mi zena dopusti.
ALi uz svu tu slobodu i beskonacne mogucnosti uredjenja dolaze i obaveze. I neobilazan (iako cesto neprimjetan) stres. I to mi je bilo vise nego jasno kad sam se prvog jutra u svojoj novoj kupaoni pogledao u ogledalo. Kao mrski uljez na mojoj glavi pojavila se (prva) SIJEDA!! Dakle, mozes se ozenit, preselit na drugi kraj Europe, napravit dijete, navrsit tridesetu i sve to nema veze, dok god ne kupis kucu na kredit. Tek si se tad zaje.. :) Nema povratka.
Al nije mi bed. Dapace, odlican je osjecaj. Ono, unosit kutije u novu kucu, popunjavajuci prazne sobe, stavljajuci slike na gole zidove, ispunjavajuci tu jos uvijek stranu zgradu raznim komadicima svoje imovine, neizostavnim svakodnevnim uporabnim predmetima i vaznim memorabilijama ali i isto tolikim brojem nepotrebnih gluposti. I u tom trenutku useljenja shvatis nevjerovatnu parabolu kuce i ljudskog zivota. I tvoja kuca te odredjuje, isto kao i hrana koju jedes i prijatelji koji ti dodju u posjetu ( i mozda jedu tu hranu s tobom:) I te uspomene, i svakodnevne navike i nepotrebna prtljaga raznoraznih nepotrebnih gluposti s kojim se opterecujes se isto tako mogu podijelit u kutije. Sad ovisi o tebi sto ces vuci sa sobom. I cime ces ispuniti sobe svojeg zivota. Jer prostora ipak nema bas previse.
Nazalost, osim tih veselih promjena, bilo je i malo neugodnijih iznenadjenja. Kao npr. izgubio sam posao. Firma za koju sam radio me planirala zaposliti za stalno, ali nije dobila pare iz subvencijskog fonda, pa tako nije mogla dobiti ni zeljenu kredu koju je htjela uloziti u daljnje osnazenje produkcije. Odnosno, u mene. I tako, nis od produkcije, nis od posla.
Ali...to zapravo i nije takav bed, zato sto sam i sam par tjedana prije tog najavio odlazak, ili bar zelju za odlaskom. Situacija je vec duze vrijeme bila losa i zakljucio sam da je vrijeme za promjenu. No, planirali smo to ipak malo postupnije izvest, kroz mjesec, dva, tri. Dok i oni i ja nadjemo kvalitetna zamjenska rjesenja. A desilo se da sam samo odjednom ostao bez posla, s prvom ratom kredita i popravkom bojlera od centralnog. Nimalo vesela situacija.
Ali, kao sto se to zna desit i sa vremenom, nakon dva, tri tmurna dana pojavilo se svjetlo na obzoru, naislo nekoliko zamjenskih rjesenja, poslovnih ponuda i...proradilo grijanje:)
Ako ikoga zanima s cim se bavim - www.demaksproductions.com
Svaka slicnost s imenom friskog mi sina je namjerna.
I slicnost malog Maksa sa mnom je isto tako - namjerna:) Odnosno pozeljna. Moze svatko rec sto god hoce, ali kad mi netko kaze da mu je svejedno na kog mu je sin (ili kcer) - brijem da bar malo laze. Ocevi vole kad su im sinovi nalik. Ili kad kcerkice lice na majke. Ne kazem da bi ga imalo manje volio da lici na Janssense, ali u ovom slucaju mi je ipak zadovoljena tastina. I ostavstina. Jer geni su po svojoj prirodi sebicni. Ne mozemo protiv prirode:)
I sad eto sjedim na tepihu u svojoj dnevnoj, drzim laptop na kaucu i pisem ovaj blog. I mislim si, kak mi i nije tak lose. MOzemo to nazvati i srecom. Ali preumoran sam da bi se smjeskao. Cujem juniora kako gore u sobi place, (vjerovatno uspjesno) trazeci svoju dozu hranjivog bijelog nektara cime ga nesebicno opskrbljuju jedre grudi ljubljene mi zenice, dok moje umorne oci (ne podjednako uspjesno) traze san i zakljucujem kako cu drugi dio planiranog izljeva misli ostavit za sljedecu rundu, za efektivan pocetak 4te epizode (hm, do sad ima samo jedna?) ovoga online dnevnika. Nastavak slijedi, nadam se, vec sutra. Ako ne, onda mozda do kraja tjedna. Ako i to ne, onda ne znam kad ce.
Zato budno pratite daljnje obavijesti,
ja idem (probat) spavat.
Bok i laku noc.
Htio sam stavit plus izmedju, ali onda sam primjetio da to niti matematicki niti "fakticki" nebi bilo tocno, jerbo mali XY je ipak nastao....mnozenjem:)
Eh, znam da dugo nisam pisao i zao mi je i ispricavam se svih vjernim citateljima koji su, nadam se jos uvijek ostali vjerni i to dokazuju samim time sto ovo citaju.
Ali imam dobru ispriku. Postao sam tata:)
Da, postao sam tata. Ta-ta. A Lisa je ma-ma. I mi smo sad bas ono obitelj. Nuklearna. Iako smo totalno za obnovljive izvore energije.
I da konacno prestanem pricati u siframa - mali XY je zapravo....MAKS!!!
Maks Ivicic. Iliti, punije Maks Izidor Ivicic. Nemojte me puno pitat zasto ta imena, imamo mi nekih svojih razloga, iliti produkata malo uvrnute logike:) Uostalom, sto da stedimo na imenima?
Ajde dobro... zasto Maks? Kratko, jednostavno ali i lijepo ime. I mocno. Ne zelim mu nabijat imperative, ali ime dijeli s nekolicinom rimskih careva (Maximus). I na nizozemskom izraz "de max" znaci nesto super, zakon, do jaja, odlicno...
ALi, iskreno, prvo smo mu dali ime pa tek onda vidjeli sto znaci:)
I uistinu, ime je i potvrdilo navedena znacenja...priustivsi mi odmah jedan od najjacih emocionalnih dozivljaja u zivotu. U spici finalne veceri, na vrhuncu euforije zajedno s ostatkom plodne vode potekle suze, glas puce poput opne placente i krik se odvoji od usana te zazvoni radjaonom: "Evo ga, evo ga, to je nas sin!" I nista vise nije bilo isto.
Aaaaaaaa!!!!
Ali ok, da krenemo ipak malo kronoloski.
Sve je pocelo prije 9 mjeseci kad smo jednom prilikom lezali na kaucu i gledali televiziju. Bila je neka reklama za pivo i ja sam rekao kak bi sad bilo dobro da imamo nekog 3 da nam donese cugu iz frizidera jer se nas dvoje nikak nemozemo dogovorit ciji je red. Lisa me samo znacajno pogledala...i ostalo je povijest.
OK, nije bas bilo tak, ali necu vam niti prepricavat pravi cin zaceca, stvar je ipak privatne naravi.
Ne, htio sam vam ispricat tijek ostalih raznoraznih dogadjanja od pocetka ove godine. Jerbo bilo je jos nekih dogodovstina... Kao npr. useljenje u novu kucu.
Dakle, kao sto znate, kupili smo kucu. Malu lijepu kucicu uz park, s tri sobe, pred-vrtom i kreditom na 25 godina. Nema parkiraliste ali zato ima dva wc-a. Vrlo neprikladno mala (u jednom nemozes zatvorit vrata ako sjednes). I na vrlo cudnim mjestima. Jedan je u ostavi, drugi u radnoj sobi. Ali sve ostalo je super.
Ne, zbilja. Ne moram nis farbat, mjenjat, pregradjivat, rusit, zidat. Tu i tamo koja nefunkcionalna sitnica, no necu se time zamarat...
Jer sto je najvaznije - to je nas dom. Mjesto gdje mogu sve zidove ofarbat u njeznu boju breskve (naravno da necu), poljepit postere iz zadnjeg broja OK-ja (jel se jos uvijek izdaje taj "casopis"?), imat dva psa i 18 macaka+sarana u kupaoni ili kraljevskog pingvina u frizideru. Biraj! Mogu kaj god hocu! Ja sam gazda! Naravno, ako mi zena dopusti.
ALi uz svu tu slobodu i beskonacne mogucnosti uredjenja dolaze i obaveze. I neobilazan (iako cesto neprimjetan) stres. I to mi je bilo vise nego jasno kad sam se prvog jutra u svojoj novoj kupaoni pogledao u ogledalo. Kao mrski uljez na mojoj glavi pojavila se (prva) SIJEDA!! Dakle, mozes se ozenit, preselit na drugi kraj Europe, napravit dijete, navrsit tridesetu i sve to nema veze, dok god ne kupis kucu na kredit. Tek si se tad zaje.. :) Nema povratka.
Al nije mi bed. Dapace, odlican je osjecaj. Ono, unosit kutije u novu kucu, popunjavajuci prazne sobe, stavljajuci slike na gole zidove, ispunjavajuci tu jos uvijek stranu zgradu raznim komadicima svoje imovine, neizostavnim svakodnevnim uporabnim predmetima i vaznim memorabilijama ali i isto tolikim brojem nepotrebnih gluposti. I u tom trenutku useljenja shvatis nevjerovatnu parabolu kuce i ljudskog zivota. I tvoja kuca te odredjuje, isto kao i hrana koju jedes i prijatelji koji ti dodju u posjetu ( i mozda jedu tu hranu s tobom:) I te uspomene, i svakodnevne navike i nepotrebna prtljaga raznoraznih nepotrebnih gluposti s kojim se opterecujes se isto tako mogu podijelit u kutije. Sad ovisi o tebi sto ces vuci sa sobom. I cime ces ispuniti sobe svojeg zivota. Jer prostora ipak nema bas previse.
Nazalost, osim tih veselih promjena, bilo je i malo neugodnijih iznenadjenja. Kao npr. izgubio sam posao. Firma za koju sam radio me planirala zaposliti za stalno, ali nije dobila pare iz subvencijskog fonda, pa tako nije mogla dobiti ni zeljenu kredu koju je htjela uloziti u daljnje osnazenje produkcije. Odnosno, u mene. I tako, nis od produkcije, nis od posla.
Ali...to zapravo i nije takav bed, zato sto sam i sam par tjedana prije tog najavio odlazak, ili bar zelju za odlaskom. Situacija je vec duze vrijeme bila losa i zakljucio sam da je vrijeme za promjenu. No, planirali smo to ipak malo postupnije izvest, kroz mjesec, dva, tri. Dok i oni i ja nadjemo kvalitetna zamjenska rjesenja. A desilo se da sam samo odjednom ostao bez posla, s prvom ratom kredita i popravkom bojlera od centralnog. Nimalo vesela situacija.
Ali, kao sto se to zna desit i sa vremenom, nakon dva, tri tmurna dana pojavilo se svjetlo na obzoru, naislo nekoliko zamjenskih rjesenja, poslovnih ponuda i...proradilo grijanje:)
Ako ikoga zanima s cim se bavim - www.demaksproductions.com
Svaka slicnost s imenom friskog mi sina je namjerna.
I slicnost malog Maksa sa mnom je isto tako - namjerna:) Odnosno pozeljna. Moze svatko rec sto god hoce, ali kad mi netko kaze da mu je svejedno na kog mu je sin (ili kcer) - brijem da bar malo laze. Ocevi vole kad su im sinovi nalik. Ili kad kcerkice lice na majke. Ne kazem da bi ga imalo manje volio da lici na Janssense, ali u ovom slucaju mi je ipak zadovoljena tastina. I ostavstina. Jer geni su po svojoj prirodi sebicni. Ne mozemo protiv prirode:)
I sad eto sjedim na tepihu u svojoj dnevnoj, drzim laptop na kaucu i pisem ovaj blog. I mislim si, kak mi i nije tak lose. MOzemo to nazvati i srecom. Ali preumoran sam da bi se smjeskao. Cujem juniora kako gore u sobi place, (vjerovatno uspjesno) trazeci svoju dozu hranjivog bijelog nektara cime ga nesebicno opskrbljuju jedre grudi ljubljene mi zenice, dok moje umorne oci (ne podjednako uspjesno) traze san i zakljucujem kako cu drugi dio planiranog izljeva misli ostavit za sljedecu rundu, za efektivan pocetak 4te epizode (hm, do sad ima samo jedna?) ovoga online dnevnika. Nastavak slijedi, nadam se, vec sutra. Ako ne, onda mozda do kraja tjedna. Ako i to ne, onda ne znam kad ce.
Zato budno pratite daljnje obavijesti,
ja idem (probat) spavat.
Bok i laku noc.
21-12-2009
day 7 iliti kraj godine
7 je sretan broj. Prikladno za zadnji blog ove godine iako ga pisem pocetkom tjedna. Mislio sam ga pisat jucer, na pravu nedjelju ali sam bio vani. Na snijegu! Na zimi! I bilo mi tak toplo...pri srcu...jehehehuuuhuu:)) zakon!!! Iako vam mozda snjeg nekima od vas tamo doma ide na (k....) hm, zivce, jerbo opstruira promet, brzo se pretvara u zitku masu bljuzgovinu koja isto tako otezava normalan hod ulicama (u promocenim cipelama) bas kad se treba ic u soping i opskrbu bozicnim poklonima i brdima hrane i pica koji ce iskonzumirat tijekom veselih prezderdana, i prouzroci koju posjetu Traumatoloskoj ili razmjenu socnih psovki s drugim zivcanim sudionicima prometa ...MENE JE SNIJEG FAKAT RAZVESELIO!
Sve se odjednom promjenilo. Sve je postalo tise, mekse, ljepse... ujednaceno, umireno, uspavano...jebeni zen. I u meni izazvalo reciprocno obrnutu reakciju! Jedva cekam da ujutro svane sunce da istrcim na beskrajno polje svjetlosti i utisnem jos jednom svoj trag na novu zasljepljujuce bijelu stranicu..snijega:))) I dalje se vozim biciklom na posao kao i prije, ali sad kad padnem, a pao sam vec par puta, prva reakcija je smijeh:) Zakon! Heh zakon je vozit se biciklom po snjegu. Ono, prava akcija, imas zagarantiran muskulfiber na kraju dana. Svaki iole malo iskusniji biciklist je vjerovatno upoznat s "guma u tracnicama" efektom. E, sad je cijela cesta puno tracnica, tj. tragova drugih bicikala ili otisaka nogu, skrivenih zamki i poledice. Svaki kotac bi na svoju stranu. Vozim se i plesem:)
Naravno, uslijed sveg tog moras biciklirat dosta sporije neg inace (prvi dan sam zbog tog zakasnio na vlak, ceko na zimi 40min), ali i sve oko tebe se krece sporije, auti, ljudi, vlakovi, vrijeme...
Malo me zasmetalo sto se vlakovi ipak malo prevec usporili (cak i za moj pojam sporosti!) tako da sam jedno jutro ceko 2h da moj vlak konacno krene smjer posla. Ali barem sam ceko unutra na toplom. I sjetio se Ljube i jednog legendarnog uradka domace filmografije...
Heh, a auti...ne samo da su postali pristojni sto se tice (pristojne) brzine i obazrivosti prema pjesacima/biciklistima, vec vise nis ne galame, postali sutljivi, gume samo malo gundjaju dok se vrte preko dugackog bijelog, ok, prljavo sivog tepiha. Jebiga, nemore sve bit crno-bijelo.
I to mi je bilo zakon iznenadjenje. Ceste se ne ciste! Reko bi covjek, vid ljenih Belgijanaca. Di su te ralice, di je zimska sluzba!! Nemoguce da je gora neg kod nas!! A kad ono..oni ni nemaju ralice. Sramota! Skoro pokrenuo internet peticiju i pito Bandica da posudi par ralica, ono kad vec pomaze svima, mogo bi i sirotim Belgijancima. Kao kad se po ljeti posudjuju Sana..ovaj, kanaderi ako koja zemlja ima navalu pozara, tako bi i nama dobro doso koji kamioncek. Ovi ovdje samo sole ceste. Puka sirotinja. A onda sam malo promislio...i dokucio sto je za (sjevero) Belgijanca snijeg. To se ovdje dozivljava kao..opticka varka. S obzirom na utjecaj atlantske klime, najcesce ne ostaje dugo, dapace, otopi se skoro odmah po dodiru s tlom. Sad ga vidis, sad ga ne vidis. Fatamorgana. Tu kad majka mora djetetu objasnit zasto se rastaje od tate, moze uptrijebit slikovitu poredbu sa snijegom - tek sto je doso doma s posla, vec ga nema. A tata zacudjen sjedi u birtiji, gleda u novcanik i zakljucuje kak mora mu je placa isto bila - od snijega.
I onda, uslijed svih tih klimatskih i kulturoloskih razlika, zakljucili Belgijanci da im ralice zapravo netrebaju i zato snijeg i dalje stoji na ulicama. I meni drago:) I vrijeme kao da se slaze sa mnom, pa je i dalje - i zima i nis se ne topi. A klinci ostali zbunjeni.
Eh, da, jucer, vani, snjezne radosti. Pao novi sloj snijega, ali ovaj put bas onak kak treba, malo vlazan, ljepljiv. Idealan za grude i snjegovice. Pa smo se uputili u obliznji park (NOrd) da vidimo sta se desava po tom pitanju. Odmah po dolasku, sukobio sam se s lokalnom bandom grudosnjeznobacajucih maloljetnika. Nemos mi grudat trudnu zenu! Pa sam preciznim pogotkom osljepio jednog od razbojnika, o prkosno viknuo "Ajmo ko je sljedeci?!" I bilo ih je desetak. Pa reko, ajmo jedan po jedan. Naravno, nisu glupi, pa me nisu poslusali, vec odlucili upotrijebit svoju brojcanu nadmoc. A ja sam se takticki, dok se jos nisu ohrabrili i poceli pucat, popeo na obliznju uzvisinu. Jerbo, nije da bjezim, idem se spustat na vreci. A klinci u podnozju cekaju, naoruzani grudama. Hm, skakljiva situacija. A ja...sjetih se starih Rimljana i njihovih poslovica...I namjestam se na vreci, kao nesto ne stima. Pa ih pitam kak to treba, neznam ja. I kazem jednom klincu, daj mi pokazi. I popne se mali i kaze moras napunit vrecu snjegom tak ide bolje, ovo ono, pa mu dam da proba. Pa oce i drugi, pa treci... I odjedom mi banditosi postali frendovi:) Heh, i stari cezar se kesi odozgora, i misli, da mi je bio ovakav general tamo u Galiji...
Nakon toga smo se krenuli malo umjetnicki izrazavat. I napravili Snjegov(C)icu. S obzirom na vec spomenute izvanrednu kvalitete padnutog snjega, bilo je vrlo lako napravit pozamasne snjezne kugle, koje je ipak bilo malo teze namjestit jednu povrh druge. Ali ipak, malo po malo izrasla joj glava, cice, pa guzicetina i sve ostala znacajna obiljezja. Na kraju je gledam i mislim si na kog me podsjeca...hm, ja bi reko mjesavina vilendolske venere i Bude, u svakom slucaju jebeno misticna figura. Samo bojim se da je vec silovana (tko zna cime) jer smo joj napravili ipak malo preizazovnu guzicu. Prokletstvo ljepote.
I ovaj put, na vasu radost, sve te dogodovstine su uspjesno popracene budnim okom tj. fotolecom Lisinog tj. mojeg mobitela, tako da se moje rijeci mogu lakse vizualizirat. Obratite pozornost na fotku naslova "sacekusa", na kojoj se mogu vidjet mali razbojnici u lijevom donjem uglu, dok cekaju da im dodjem na puskomet. Ja se kao, pripremam spustit s vrha fotke:)
Naravno, ima jos jedan razlog zbog kojeg me snijeg tako razveselio. Ta vremenska (ne)pogoda me uvijek podsjeti na Hrvatsku, na doma. Jednostavna asocijacija - Belgija kisa, Hrvatska snijeg. Snijeg su prijatelji, obitelj, praznici u Mikulicima, kuhano vino u termosici, brzoprolazeci trenuci veselja koji su sad, nazalost, isto postali postali poput belgijskog snijega. Unaprijed im se veselis, a oni ipak prekratko traju... i opet moras cekat sljedecu sezonu. Jebiga, tak je to.
Ali sad, je barem na kratko, Hrvatsku dosla tu, na ulicu, u park... i ta, ponekad mucna unutrasnja podijeljenost je privremeno umirena. Zen. Zakon:)
I svakako, veseli me pomisao da ce snjeg opet pasti u ozujku:)
Nikako nesmijem zaboravit spomenut jednog dragog prijatelja koji me neki dan podsjetio da se ovaj online dnevnik ipak cita. Naime, taj skormni pjesnik rece - "I oni koji ne komentiraju, čitaju, zato nastavi druže pisat jer sam već pomalo i zaboravio kakvog artistu imam za frenda. Ti samo gaji i dalje svoj autentično-autistični stil s primjesama drugih, subjektivnih, "realnosti" jer takvi svijetovi kod većine, na žalost, s godinama kopne a baš se u njima zrcali ono neponovljivo u svakome. Pošto ti kopniš sporije od većine( ovih glupana koji su se okružili brojkama) nipošto pošteno nije zadržati to kao svoju svojinu, već naprotiv, izli se na tastaturu, pa dokle gura, gura." Mozda neki od vas znaju o kom je rijec, ja cu postivati njegovu "privatnu personu" i rec tom inkognito podrzavatelju - fala ti prijatelj:) Obecavam da cu cesce pisat.
U sljedecim blogovima ce vjeerovatno bit rijec o malom ....... koji vrijedno skuplja dekagrame i vec je preso 1.5kg (to ja onako od oka procjenih) i mrda se sve vise i vise i vrti se stalno. Cas je Australac, cas Svedjanin. Nadam se da ce kad dodje vrijeme znat na koju stranu se treba okrenut. Ne bi htio da Lisa dobije povelik ozujak posred trbuha. I neznam zasto se to uopce zove carski rez. Brijem da nema nis kraljevskog kad ti ugrade "zipferschluss" ispod pupka.
Bdw. kad smo vec kod njenog trbuha....tak nesto super aerohidrodinamicno, majka priroda je najzakon dizajner. Ono, znam da je visak, ali tak nekak super pase. Ko da je oduvijek bio tu. Iako se na ideju malog Ivicica JUniora jos uvijek nisam naviknuo. To ce valjda bit tek kad mi dodje u ruke, crven, smezuran i..na tatu:)
Malo slabo pricam s njim u zadnje vrijeme, moramo obnovit komunikaciju. Zato moram ovaj blog lagano privest kraju, idem malo pricat s njim...ali prije toga...
Snijeg na kraju (umjesto secera) je najbolji nacin da se zavrsi jedna cudljiva godina. Nepredvidljiva jer se stosta izdesavalo sto nisam planirao, ali sam jako zelio. Snovi koje nisam (pre)spavao vec dozivio. Snaga podsvijesti dokazala nadmoc nad realnoscu. Iako...nije da je sve gotovo...zbìlja te ponekad na prilicno okrutan nacin 'oce bacit na koljena, snovi se znaju tak lako razbit. Pa stoga...nadam se nista lose nece desit. Nit meni, niti ikome od vas. Ono, uvijek sam nastojao bit fer igrac, pa bih molio da mi se to uzme u obzir prilikom podjele karata za novu sezonu! To je recimo, moja bozicna zelja.
A i bozicna cestitka svima vama. Iako znam da vas vecina bas i nejde gledat nogomet, zelim vam dobre karte na predstojecim tekmama, ne prevec razocaranja, iako se zna i izgubit koja runda...ali da svi ipak veseli dodjete kucama, do sljedece godine i jos jedne runde.
Do sljedeceg bloga,
svima pozdrav i puno veselja u nadolazecim bozicnovogodisnjih trenucima:)) Uzivajte, jer i oni ce brzo proc ko b.... s.... (ispuni po nahodjenju)
Zivili
Silvio&Lisa&mali ....
P.S. nadam se da nije prevec teksta, ali kad ste vec trazili...
snjegocovjek prvi
sacekusa
sam se sanjka na guzici
teski snijeg
glava na vrhu
ljubitelj velikih guzica
vilendolska buda tj. Snjegov Cica
i njeni roditelji
nasa kuca s preko puta ulice (auto nije nas)
nas buduci dnevni boravak, gledano iz kuhinje
lisin trbuh od prije par tjedana, sad je vec puno veci
lisi se svidja ova fotka:)
Sve se odjednom promjenilo. Sve je postalo tise, mekse, ljepse... ujednaceno, umireno, uspavano...jebeni zen. I u meni izazvalo reciprocno obrnutu reakciju! Jedva cekam da ujutro svane sunce da istrcim na beskrajno polje svjetlosti i utisnem jos jednom svoj trag na novu zasljepljujuce bijelu stranicu..snijega:))) I dalje se vozim biciklom na posao kao i prije, ali sad kad padnem, a pao sam vec par puta, prva reakcija je smijeh:) Zakon! Heh zakon je vozit se biciklom po snjegu. Ono, prava akcija, imas zagarantiran muskulfiber na kraju dana. Svaki iole malo iskusniji biciklist je vjerovatno upoznat s "guma u tracnicama" efektom. E, sad je cijela cesta puno tracnica, tj. tragova drugih bicikala ili otisaka nogu, skrivenih zamki i poledice. Svaki kotac bi na svoju stranu. Vozim se i plesem:)
Naravno, uslijed sveg tog moras biciklirat dosta sporije neg inace (prvi dan sam zbog tog zakasnio na vlak, ceko na zimi 40min), ali i sve oko tebe se krece sporije, auti, ljudi, vlakovi, vrijeme...
Malo me zasmetalo sto se vlakovi ipak malo prevec usporili (cak i za moj pojam sporosti!) tako da sam jedno jutro ceko 2h da moj vlak konacno krene smjer posla. Ali barem sam ceko unutra na toplom. I sjetio se Ljube i jednog legendarnog uradka domace filmografije...
Heh, a auti...ne samo da su postali pristojni sto se tice (pristojne) brzine i obazrivosti prema pjesacima/biciklistima, vec vise nis ne galame, postali sutljivi, gume samo malo gundjaju dok se vrte preko dugackog bijelog, ok, prljavo sivog tepiha. Jebiga, nemore sve bit crno-bijelo.
I to mi je bilo zakon iznenadjenje. Ceste se ne ciste! Reko bi covjek, vid ljenih Belgijanaca. Di su te ralice, di je zimska sluzba!! Nemoguce da je gora neg kod nas!! A kad ono..oni ni nemaju ralice. Sramota! Skoro pokrenuo internet peticiju i pito Bandica da posudi par ralica, ono kad vec pomaze svima, mogo bi i sirotim Belgijancima. Kao kad se po ljeti posudjuju Sana..ovaj, kanaderi ako koja zemlja ima navalu pozara, tako bi i nama dobro doso koji kamioncek. Ovi ovdje samo sole ceste. Puka sirotinja. A onda sam malo promislio...i dokucio sto je za (sjevero) Belgijanca snijeg. To se ovdje dozivljava kao..opticka varka. S obzirom na utjecaj atlantske klime, najcesce ne ostaje dugo, dapace, otopi se skoro odmah po dodiru s tlom. Sad ga vidis, sad ga ne vidis. Fatamorgana. Tu kad majka mora djetetu objasnit zasto se rastaje od tate, moze uptrijebit slikovitu poredbu sa snijegom - tek sto je doso doma s posla, vec ga nema. A tata zacudjen sjedi u birtiji, gleda u novcanik i zakljucuje kak mora mu je placa isto bila - od snijega.
I onda, uslijed svih tih klimatskih i kulturoloskih razlika, zakljucili Belgijanci da im ralice zapravo netrebaju i zato snijeg i dalje stoji na ulicama. I meni drago:) I vrijeme kao da se slaze sa mnom, pa je i dalje - i zima i nis se ne topi. A klinci ostali zbunjeni.
Eh, da, jucer, vani, snjezne radosti. Pao novi sloj snijega, ali ovaj put bas onak kak treba, malo vlazan, ljepljiv. Idealan za grude i snjegovice. Pa smo se uputili u obliznji park (NOrd) da vidimo sta se desava po tom pitanju. Odmah po dolasku, sukobio sam se s lokalnom bandom grudosnjeznobacajucih maloljetnika. Nemos mi grudat trudnu zenu! Pa sam preciznim pogotkom osljepio jednog od razbojnika, o prkosno viknuo "Ajmo ko je sljedeci?!" I bilo ih je desetak. Pa reko, ajmo jedan po jedan. Naravno, nisu glupi, pa me nisu poslusali, vec odlucili upotrijebit svoju brojcanu nadmoc. A ja sam se takticki, dok se jos nisu ohrabrili i poceli pucat, popeo na obliznju uzvisinu. Jerbo, nije da bjezim, idem se spustat na vreci. A klinci u podnozju cekaju, naoruzani grudama. Hm, skakljiva situacija. A ja...sjetih se starih Rimljana i njihovih poslovica...I namjestam se na vreci, kao nesto ne stima. Pa ih pitam kak to treba, neznam ja. I kazem jednom klincu, daj mi pokazi. I popne se mali i kaze moras napunit vrecu snjegom tak ide bolje, ovo ono, pa mu dam da proba. Pa oce i drugi, pa treci... I odjedom mi banditosi postali frendovi:) Heh, i stari cezar se kesi odozgora, i misli, da mi je bio ovakav general tamo u Galiji...
Nakon toga smo se krenuli malo umjetnicki izrazavat. I napravili Snjegov(C)icu. S obzirom na vec spomenute izvanrednu kvalitete padnutog snjega, bilo je vrlo lako napravit pozamasne snjezne kugle, koje je ipak bilo malo teze namjestit jednu povrh druge. Ali ipak, malo po malo izrasla joj glava, cice, pa guzicetina i sve ostala znacajna obiljezja. Na kraju je gledam i mislim si na kog me podsjeca...hm, ja bi reko mjesavina vilendolske venere i Bude, u svakom slucaju jebeno misticna figura. Samo bojim se da je vec silovana (tko zna cime) jer smo joj napravili ipak malo preizazovnu guzicu. Prokletstvo ljepote.
I ovaj put, na vasu radost, sve te dogodovstine su uspjesno popracene budnim okom tj. fotolecom Lisinog tj. mojeg mobitela, tako da se moje rijeci mogu lakse vizualizirat. Obratite pozornost na fotku naslova "sacekusa", na kojoj se mogu vidjet mali razbojnici u lijevom donjem uglu, dok cekaju da im dodjem na puskomet. Ja se kao, pripremam spustit s vrha fotke:)
Naravno, ima jos jedan razlog zbog kojeg me snijeg tako razveselio. Ta vremenska (ne)pogoda me uvijek podsjeti na Hrvatsku, na doma. Jednostavna asocijacija - Belgija kisa, Hrvatska snijeg. Snijeg su prijatelji, obitelj, praznici u Mikulicima, kuhano vino u termosici, brzoprolazeci trenuci veselja koji su sad, nazalost, isto postali postali poput belgijskog snijega. Unaprijed im se veselis, a oni ipak prekratko traju... i opet moras cekat sljedecu sezonu. Jebiga, tak je to.
Ali sad, je barem na kratko, Hrvatsku dosla tu, na ulicu, u park... i ta, ponekad mucna unutrasnja podijeljenost je privremeno umirena. Zen. Zakon:)
I svakako, veseli me pomisao da ce snjeg opet pasti u ozujku:)
Nikako nesmijem zaboravit spomenut jednog dragog prijatelja koji me neki dan podsjetio da se ovaj online dnevnik ipak cita. Naime, taj skormni pjesnik rece - "I oni koji ne komentiraju, čitaju, zato nastavi druže pisat jer sam već pomalo i zaboravio kakvog artistu imam za frenda. Ti samo gaji i dalje svoj autentično-autistični stil s primjesama drugih, subjektivnih, "realnosti" jer takvi svijetovi kod većine, na žalost, s godinama kopne a baš se u njima zrcali ono neponovljivo u svakome. Pošto ti kopniš sporije od većine( ovih glupana koji su se okružili brojkama) nipošto pošteno nije zadržati to kao svoju svojinu, već naprotiv, izli se na tastaturu, pa dokle gura, gura." Mozda neki od vas znaju o kom je rijec, ja cu postivati njegovu "privatnu personu" i rec tom inkognito podrzavatelju - fala ti prijatelj:) Obecavam da cu cesce pisat.
U sljedecim blogovima ce vjeerovatno bit rijec o malom ....... koji vrijedno skuplja dekagrame i vec je preso 1.5kg (to ja onako od oka procjenih) i mrda se sve vise i vise i vrti se stalno. Cas je Australac, cas Svedjanin. Nadam se da ce kad dodje vrijeme znat na koju stranu se treba okrenut. Ne bi htio da Lisa dobije povelik ozujak posred trbuha. I neznam zasto se to uopce zove carski rez. Brijem da nema nis kraljevskog kad ti ugrade "zipferschluss" ispod pupka.
Bdw. kad smo vec kod njenog trbuha....tak nesto super aerohidrodinamicno, majka priroda je najzakon dizajner. Ono, znam da je visak, ali tak nekak super pase. Ko da je oduvijek bio tu. Iako se na ideju malog Ivicica JUniora jos uvijek nisam naviknuo. To ce valjda bit tek kad mi dodje u ruke, crven, smezuran i..na tatu:)
Malo slabo pricam s njim u zadnje vrijeme, moramo obnovit komunikaciju. Zato moram ovaj blog lagano privest kraju, idem malo pricat s njim...ali prije toga...
Snijeg na kraju (umjesto secera) je najbolji nacin da se zavrsi jedna cudljiva godina. Nepredvidljiva jer se stosta izdesavalo sto nisam planirao, ali sam jako zelio. Snovi koje nisam (pre)spavao vec dozivio. Snaga podsvijesti dokazala nadmoc nad realnoscu. Iako...nije da je sve gotovo...zbìlja te ponekad na prilicno okrutan nacin 'oce bacit na koljena, snovi se znaju tak lako razbit. Pa stoga...nadam se nista lose nece desit. Nit meni, niti ikome od vas. Ono, uvijek sam nastojao bit fer igrac, pa bih molio da mi se to uzme u obzir prilikom podjele karata za novu sezonu! To je recimo, moja bozicna zelja.
A i bozicna cestitka svima vama. Iako znam da vas vecina bas i nejde gledat nogomet, zelim vam dobre karte na predstojecim tekmama, ne prevec razocaranja, iako se zna i izgubit koja runda...ali da svi ipak veseli dodjete kucama, do sljedece godine i jos jedne runde.
Do sljedeceg bloga,
svima pozdrav i puno veselja u nadolazecim bozicnovogodisnjih trenucima:)) Uzivajte, jer i oni ce brzo proc ko b.... s.... (ispuni po nahodjenju)
Zivili
Silvio&Lisa&mali ....
P.S. nadam se da nije prevec teksta, ali kad ste vec trazili...
snjegocovjek prvi
sacekusa
sam se sanjka na guzici
teski snijeg
glava na vrhu
ljubitelj velikih guzica
vilendolska buda tj. Snjegov Cica
i njeni roditelji
nasa kuca s preko puta ulice (auto nije nas)
nas buduci dnevni boravak, gledano iz kuhinje
lisin trbuh od prije par tjedana, sad je vec puno veci
lisi se svidja ova fotka:)
23-11-2009
Day 6.
Opci potop ovdje.
Danas kisa padala ko u Amazoni, netko "ondje gore" je otvorio tus do kraja. Na kraju ulice ce se, ako ovako nastavi, stvorit nova delta, pa cemo mandarine uzgajat, ili mozda dagnje, to bi ovdje bolje uspjevalo...
Hih, uza sve svoje "ekoloske" stavove i kriticku svjest o prevelikom broju automobila na prometnicama, biciklirajuci na posao sam ipak, (u trenutku slabosti) pozelio biti za volanom jednog od onih toplih, suhih terenaca koji su me (kao da su znali da ih nevolim) onako usputno, zalijevali dodatnim mlazovima vode. To zapravo nije imalo nikakvog dodatno ucinka po moju "mokrost" jer mokriji nisam mogao bit. Kisa je vrlo prikladno, uz svesrdnu pomoc vjetra, padala vodoravno, tako da mi nikakvi kisobrani ni kapuljace nisu mogli pomoc. Odjeca mi je u tih 15min voznje popila kojih 10ak litara vode. Zapravo samo doljnja odjeca, gace, hlace, carape...gore sam imao "vodonepropusnu jaknu". Tako da sam ostatak dana sjedio u mokrom donjem vesu i opet nekako shvacao kako je klincima u "punim" pelenama sjedit u kinderbedu. I ja bi vristo da me ima tko cut. Nemah bas puno mogucnosti popravit stanje. Susit gace na radijatoru u uredu i nije bas nekak prihvatljiva opcija. Jedino kaj sam eventualno mogo je natrpat pune gace/hlace maramica ili wc papira, pa da papir upije taj visak vode. Ali nisam se tog bas na vrijeme sjetio. Tj. to mi je tek sad, kojih 10ak sati kasnije palo na pamet. Mozda probam sljedeci put.
Nekih velikih novosti kod nas nema, kredit je u odobravanju, kuca je na cekanju, trbuh raste sve brze i brze, kao da mu posebno odgovara ova kisa. Tko zna, mozda je Lisa zapravo zacela pomocu kakvih misterioznih spora i za koji mjesec ce rodit - vrganj. Gljive i inace dosta brzo rastu, to bi objasnilo stosta toga...
Heh, sad sam zapravo skuzio kak ova moja "sbb kbb"fantazija i nije tak daleko od istine, pa tam, izmedju ostalog, i raste jedan mali "vrganj":)) Ak me kuzite, heh, da..
Ah, toliko mi je puno dobrih ideja ovih dana proletilo kroz glavu, sve bi bile vrlo prikladne s vama za podjelit i sve sam ih se trudio popamtit u tolikoj mjeri da su jedna drugu izgurale van i sve sam ih na kraju zaboravio. Previse kukavicjih jaja u mojoj glavi... Nakon sve te muke razmisljanja, smisljanja, uvijek se na kraju pojavi se neka nova, "fora" ideja, ali... od ne bas prevelike koristi. Ta zadnja, najaktualnija, prezivjela ideja je...napravit zmaja od soping vrecica i pustat ga u lokalnom parku. Kad prestane kisa, naravno.
Eto, toliko od moje pametne glave.
Pozdrav i laku noc.
;)
Danas kisa padala ko u Amazoni, netko "ondje gore" je otvorio tus do kraja. Na kraju ulice ce se, ako ovako nastavi, stvorit nova delta, pa cemo mandarine uzgajat, ili mozda dagnje, to bi ovdje bolje uspjevalo...
Hih, uza sve svoje "ekoloske" stavove i kriticku svjest o prevelikom broju automobila na prometnicama, biciklirajuci na posao sam ipak, (u trenutku slabosti) pozelio biti za volanom jednog od onih toplih, suhih terenaca koji su me (kao da su znali da ih nevolim) onako usputno, zalijevali dodatnim mlazovima vode. To zapravo nije imalo nikakvog dodatno ucinka po moju "mokrost" jer mokriji nisam mogao bit. Kisa je vrlo prikladno, uz svesrdnu pomoc vjetra, padala vodoravno, tako da mi nikakvi kisobrani ni kapuljace nisu mogli pomoc. Odjeca mi je u tih 15min voznje popila kojih 10ak litara vode. Zapravo samo doljnja odjeca, gace, hlace, carape...gore sam imao "vodonepropusnu jaknu". Tako da sam ostatak dana sjedio u mokrom donjem vesu i opet nekako shvacao kako je klincima u "punim" pelenama sjedit u kinderbedu. I ja bi vristo da me ima tko cut. Nemah bas puno mogucnosti popravit stanje. Susit gace na radijatoru u uredu i nije bas nekak prihvatljiva opcija. Jedino kaj sam eventualno mogo je natrpat pune gace/hlace maramica ili wc papira, pa da papir upije taj visak vode. Ali nisam se tog bas na vrijeme sjetio. Tj. to mi je tek sad, kojih 10ak sati kasnije palo na pamet. Mozda probam sljedeci put.
Nekih velikih novosti kod nas nema, kredit je u odobravanju, kuca je na cekanju, trbuh raste sve brze i brze, kao da mu posebno odgovara ova kisa. Tko zna, mozda je Lisa zapravo zacela pomocu kakvih misterioznih spora i za koji mjesec ce rodit - vrganj. Gljive i inace dosta brzo rastu, to bi objasnilo stosta toga...
Heh, sad sam zapravo skuzio kak ova moja "sbb kbb"fantazija i nije tak daleko od istine, pa tam, izmedju ostalog, i raste jedan mali "vrganj":)) Ak me kuzite, heh, da..
Ah, toliko mi je puno dobrih ideja ovih dana proletilo kroz glavu, sve bi bile vrlo prikladne s vama za podjelit i sve sam ih se trudio popamtit u tolikoj mjeri da su jedna drugu izgurale van i sve sam ih na kraju zaboravio. Previse kukavicjih jaja u mojoj glavi... Nakon sve te muke razmisljanja, smisljanja, uvijek se na kraju pojavi se neka nova, "fora" ideja, ali... od ne bas prevelike koristi. Ta zadnja, najaktualnija, prezivjela ideja je...napravit zmaja od soping vrecica i pustat ga u lokalnom parku. Kad prestane kisa, naravno.
Eto, toliko od moje pametne glave.
Pozdrav i laku noc.
;)
10-11-2009
Day 5.
Iliti peta sreca!
Naime, ovo je bio dosta sretan tjedan.
Sretan iz vise razloga. I inace su mi tjedni uglavnom sretni jer sam (ponajvise zbog Lise i novih dogadjanja u "unutrasnjosti") nekak bas sretan:) Vesel i chio. (nemam kvacicu pa pisem ch).
A uz to smo i jos ovaj vikend, zajedno s nekolicinom prijetelja iznajmili kucu u (skoro pa) Ardenima, tj. juznom dijelu Belgije i tamo ljepo gustali dva dana, dobro jeli, pili, sumarali (tumarali sumom) i igrali poker. Mene je malo posrala pocetnicka sreca pa sam ih razbio prvu rundu i bio dosta dobar ostale tri. Haklali smo do 5 ujutro ko pravi kockari, koristeci slova iz scrabbble-a umjesto zetona. Nakon par rundi cuge su mi se malo pomijesale igre pa sam ulagao "zetone" prvenstveno po tome koliko dugacku rijec mogu slozit. Hm, premda bi trebalo bit obrnuto, kako je vrijeme prolazilo, sve sam manje ulagao i sve vise gubio:) Razum, rekli bi zlobnici... A ne, ne! Recimo da sam sve vise shvacao vrijednost rijeci i ideja naspram pukih brojeva i novcane vrijednosti. Da, to zvuci kao malo bolje objasnjenje:)
Enivej,
bilo je zakon bas za vikend. Uspio sam cak ubrat par suncanica i pripremit ih za veceru sumnjicavim Belgijancima. Za one koji neznaju, suncanice su JESTIVE i vrlo ukusne gljive, iznimno popularne medju gljivoznancima i najcesce opisivane kao vrhunska delikatesa! Ja bar znam sto pricam, jednom sam naime imao (ne)srecu otrovat se gljivama. Eh, na greskama se uci! Ako prezivis.
ALi, sreca nije pocela tek sa vikendom. TJ. je, ako se petak vec racuna za vikend onda je sve pocelo bas ranim pocetkom kraja tjedna. Naime, u cetvrtak ujutro surfajuh uobicajenim stranicama za nekretnine, sto obicno cinim kao prvu stvar kad dodjem na posao (eh, bas sam vaznost toga neki dan objasnjavao sefu..) i vidjeh zgodnu kucicu u jednom mirnijem dijelu Anwerpena, tik uz park, ono nije prevelika cijena i to.. I dogovorili se da je pogledamo sutradan, onak usput, pred polazak na vikend druzenje i...kucica nam se jako svidi. I malo se cjenkam s tipom, on se stalno zali kak je spusio novce tom kupnjom, a ja mu ponudih jos nize od onog sta je platio. I tip kaze moze. Ali mu moram rec definitivno, jer onda ce otkazat ostale, a dolaze jos neki ljudi da je vide, pa ako oni ponude vise...
I sad pocela igra zivaca, hoce li ta neka ekipa odma dat visu cijenu i mi necemo onda imat sta vise pregovarat ili..i mi rekli nazvat cemo vas jos danas, moramo jos razmislit... I sjeli u birtiju preko puta da uz caj razglabamo ocemo, necemo, povuci, potegni... I opet naidje tip jer se s tom ekipom mora nac u istoj birtiji. I sad se mi gledamo, sta cemo napravit, moramo odlucit... I jebiga, kazem, kume dodji ovamo - kupujemo.
Uff, nije bilo lako tu rijec prevalit preko usta. Ono, to je jedna od onih malih rijeci ogromnog znacenja, kao "DA, uzimam (te za zenu/muza)" ili "Ovo je PLJACKA!" - jednom kad ju izgovoris kao da pokrenes lavinu drugih dogadjaja koji se vise nemogu zaustavit. Barem ne tak skoro. Pogotovo kad nakon toga uzmes kredu na 30 godina:)
Eh eto, i tako mi kupismo kucu. Heh, bilo je cak fora kad nam je tip dao kljuceve da jos jednom pogledamo nasu kupnju, i tad naidjohu drugi kandidati, koje tip nije imao vremena otkazat, i mi ih gledamo van kroz prozor i smijeskamo se osmijehom - "Prekasno, dragi moji...ovo je NASE:))"
POslije mi je bilo malo jasnije zasto nam je tip tak brzo prodo kucu. Ne, nije nikakva skrivena klauzula, vec je tip jednostavno kupio kucu na kredu u vrijeme pred krizu, s namjerom da je skuplje preproda, ali nitko nije kupovao, pa ju je isao preuredit, ulozio jos novaca ali je jos uvijek bila preskupa. A u medjuvremenu banka sjela na vrat...kamate se skupljaju.. A ja se kao "izlanuo" tijekom cijenkanja da samo "toliko" mogu dobit od banke, i tipu je to bilo dovoljno - ja sam kreditno solventan i siguran kupac, znaci pare moze dobit uskoro. Dovoljno brzo da se izvuce iz jos dubljih govana. Pare koje je ulozio mu ja ionak nemogu vratit. NJemu ok, meni jos bolje:)
Cisto za jako znatizeljne, pogooglajte: Joris Helleputtestraat 2, 2140 Borgerhout.
I tako, vrijeme ide, vec je jesen, Lisa se ljuti sto opet ide sama u krevet dok ja pisem blog(ove), prestala je padat kisa, fakat bi mogao ic spavat...
Nista, to bi bilo to, za sad, dragi citatelji/ce.
LAku noc.
Naime, ovo je bio dosta sretan tjedan.
Sretan iz vise razloga. I inace su mi tjedni uglavnom sretni jer sam (ponajvise zbog Lise i novih dogadjanja u "unutrasnjosti") nekak bas sretan:) Vesel i chio. (nemam kvacicu pa pisem ch).
A uz to smo i jos ovaj vikend, zajedno s nekolicinom prijetelja iznajmili kucu u (skoro pa) Ardenima, tj. juznom dijelu Belgije i tamo ljepo gustali dva dana, dobro jeli, pili, sumarali (tumarali sumom) i igrali poker. Mene je malo posrala pocetnicka sreca pa sam ih razbio prvu rundu i bio dosta dobar ostale tri. Haklali smo do 5 ujutro ko pravi kockari, koristeci slova iz scrabbble-a umjesto zetona. Nakon par rundi cuge su mi se malo pomijesale igre pa sam ulagao "zetone" prvenstveno po tome koliko dugacku rijec mogu slozit. Hm, premda bi trebalo bit obrnuto, kako je vrijeme prolazilo, sve sam manje ulagao i sve vise gubio:) Razum, rekli bi zlobnici... A ne, ne! Recimo da sam sve vise shvacao vrijednost rijeci i ideja naspram pukih brojeva i novcane vrijednosti. Da, to zvuci kao malo bolje objasnjenje:)
Enivej,
bilo je zakon bas za vikend. Uspio sam cak ubrat par suncanica i pripremit ih za veceru sumnjicavim Belgijancima. Za one koji neznaju, suncanice su JESTIVE i vrlo ukusne gljive, iznimno popularne medju gljivoznancima i najcesce opisivane kao vrhunska delikatesa! Ja bar znam sto pricam, jednom sam naime imao (ne)srecu otrovat se gljivama. Eh, na greskama se uci! Ako prezivis.
ALi, sreca nije pocela tek sa vikendom. TJ. je, ako se petak vec racuna za vikend onda je sve pocelo bas ranim pocetkom kraja tjedna. Naime, u cetvrtak ujutro surfajuh uobicajenim stranicama za nekretnine, sto obicno cinim kao prvu stvar kad dodjem na posao (eh, bas sam vaznost toga neki dan objasnjavao sefu..) i vidjeh zgodnu kucicu u jednom mirnijem dijelu Anwerpena, tik uz park, ono nije prevelika cijena i to.. I dogovorili se da je pogledamo sutradan, onak usput, pred polazak na vikend druzenje i...kucica nam se jako svidi. I malo se cjenkam s tipom, on se stalno zali kak je spusio novce tom kupnjom, a ja mu ponudih jos nize od onog sta je platio. I tip kaze moze. Ali mu moram rec definitivno, jer onda ce otkazat ostale, a dolaze jos neki ljudi da je vide, pa ako oni ponude vise...
I sad pocela igra zivaca, hoce li ta neka ekipa odma dat visu cijenu i mi necemo onda imat sta vise pregovarat ili..i mi rekli nazvat cemo vas jos danas, moramo jos razmislit... I sjeli u birtiju preko puta da uz caj razglabamo ocemo, necemo, povuci, potegni... I opet naidje tip jer se s tom ekipom mora nac u istoj birtiji. I sad se mi gledamo, sta cemo napravit, moramo odlucit... I jebiga, kazem, kume dodji ovamo - kupujemo.
Uff, nije bilo lako tu rijec prevalit preko usta. Ono, to je jedna od onih malih rijeci ogromnog znacenja, kao "DA, uzimam (te za zenu/muza)" ili "Ovo je PLJACKA!" - jednom kad ju izgovoris kao da pokrenes lavinu drugih dogadjaja koji se vise nemogu zaustavit. Barem ne tak skoro. Pogotovo kad nakon toga uzmes kredu na 30 godina:)
Eh eto, i tako mi kupismo kucu. Heh, bilo je cak fora kad nam je tip dao kljuceve da jos jednom pogledamo nasu kupnju, i tad naidjohu drugi kandidati, koje tip nije imao vremena otkazat, i mi ih gledamo van kroz prozor i smijeskamo se osmijehom - "Prekasno, dragi moji...ovo je NASE:))"
POslije mi je bilo malo jasnije zasto nam je tip tak brzo prodo kucu. Ne, nije nikakva skrivena klauzula, vec je tip jednostavno kupio kucu na kredu u vrijeme pred krizu, s namjerom da je skuplje preproda, ali nitko nije kupovao, pa ju je isao preuredit, ulozio jos novaca ali je jos uvijek bila preskupa. A u medjuvremenu banka sjela na vrat...kamate se skupljaju.. A ja se kao "izlanuo" tijekom cijenkanja da samo "toliko" mogu dobit od banke, i tipu je to bilo dovoljno - ja sam kreditno solventan i siguran kupac, znaci pare moze dobit uskoro. Dovoljno brzo da se izvuce iz jos dubljih govana. Pare koje je ulozio mu ja ionak nemogu vratit. NJemu ok, meni jos bolje:)
Cisto za jako znatizeljne, pogooglajte: Joris Helleputtestraat 2, 2140 Borgerhout.
I tako, vrijeme ide, vec je jesen, Lisa se ljuti sto opet ide sama u krevet dok ja pisem blog(ove), prestala je padat kisa, fakat bi mogao ic spavat...
Nista, to bi bilo to, za sad, dragi citatelji/ce.
LAku noc.
27-10-2009
DAy 4.
Eh, da
tko je ista citao od mojih blogova, zna da cetvrti dan zapravo znaci xy-ti jer se vrijeme u mom univerzumu racuna drukcije. Hm, zapravo racunaju se samo oni dani kad imam sto za reci. To ne znaci da imam nesto vazno za reci, vec da mi se da napisati stogod rijeci. Imam ja i cesce pametnih ideja.
Ali imam prvo jedno pitanje: postoji li hrv. rijec za nesto sto se dogadja svakog treceg neceg? Kao sto ima prestupna (godina), postoji li i cetrstupna (svake 4)? Pa bi bilo lakse za rec kad je sljedece nogometno prvenstvo, ili pomrcina mjeseca... Pa bi i ja onda mogo rec da pisem blog svakog petstupnog dana.
Sad sam bas pricao sa sinom. Tj. pricao sam mu - jednostrana komunikacija. Nije bas davao neki feedback. Heh, sad sam imao u glavi sliku kak ga drzim na ramenu i tapsam da se podrigne, a oni mi dade "foodback":) Dogadja se, cujem od iskusnijih. Uglavnom, pricam ja njemu tako i nakon nekog vremena pomislim, pa koji k.. ja to radim?? Covjek spava a ja mu se doslovno na uho derem (dijeli nas par centimetara koze i mesa + malo sala mozda), k tome da je maternica sad jos puna vode i napeta i djeluje kao akusticna komora tj. pojacalo zvuka...Uff, negdje me sad psuje, iako jos ni nezna psovke. I misli si, pamti pa vrati. I tko ce mi onda bit kriv kad se Junior u 4.15 odluci pjevajuci pozdravit uspavanog oca, on ce meni isto samo nesto htjet ispricat. Nema veze sto ce to meni zvucat kao neartikulurani plac, nece bit njegova krivica sto jos nezna govorit... Uostalom, tata ga je jos davno u maternici naucio da se s ljudima treba pricat bas kad spavaju.
Kaze Lisa da se mali mrda. Idem probat jos koju rundu razgovora zapocet. Mozda ga uspijem nagovorit da mi se obraca samo onda kad sam i ja budem budan. Nadam se da nije zlopamtilo...
tko je ista citao od mojih blogova, zna da cetvrti dan zapravo znaci xy-ti jer se vrijeme u mom univerzumu racuna drukcije. Hm, zapravo racunaju se samo oni dani kad imam sto za reci. To ne znaci da imam nesto vazno za reci, vec da mi se da napisati stogod rijeci. Imam ja i cesce pametnih ideja.
Ali imam prvo jedno pitanje: postoji li hrv. rijec za nesto sto se dogadja svakog treceg neceg? Kao sto ima prestupna (godina), postoji li i cetrstupna (svake 4)? Pa bi bilo lakse za rec kad je sljedece nogometno prvenstvo, ili pomrcina mjeseca... Pa bi i ja onda mogo rec da pisem blog svakog petstupnog dana.
Sad sam bas pricao sa sinom. Tj. pricao sam mu - jednostrana komunikacija. Nije bas davao neki feedback. Heh, sad sam imao u glavi sliku kak ga drzim na ramenu i tapsam da se podrigne, a oni mi dade "foodback":) Dogadja se, cujem od iskusnijih. Uglavnom, pricam ja njemu tako i nakon nekog vremena pomislim, pa koji k.. ja to radim?? Covjek spava a ja mu se doslovno na uho derem (dijeli nas par centimetara koze i mesa + malo sala mozda), k tome da je maternica sad jos puna vode i napeta i djeluje kao akusticna komora tj. pojacalo zvuka...Uff, negdje me sad psuje, iako jos ni nezna psovke. I misli si, pamti pa vrati. I tko ce mi onda bit kriv kad se Junior u 4.15 odluci pjevajuci pozdravit uspavanog oca, on ce meni isto samo nesto htjet ispricat. Nema veze sto ce to meni zvucat kao neartikulurani plac, nece bit njegova krivica sto jos nezna govorit... Uostalom, tata ga je jos davno u maternici naucio da se s ljudima treba pricat bas kad spavaju.
Kaze Lisa da se mali mrda. Idem probat jos koju rundu razgovora zapocet. Mozda ga uspijem nagovorit da mi se obraca samo onda kad sam i ja budem budan. Nadam se da nije zlopamtilo...
22-10-2009
moj prvi tj. treci, al ovaj put veci...film
Day 3
Necu puno pisat, samo cu vam stavit link na moj zadnji film, konacno sam ga upload-o. Radjen za kraj skol.godine (2009), napravljen na brzinu ali uz svrsdnu pomoc frendova iz skole i okolo...ispao skroz dobro:) Vec sam reko da je dobio pozitivnu ocjenu javnosti - 3. nagrada publike na Kortgeknipt festivalu u Sint Niklaas-u... Heh, to je bio vise lokalni "small scale" festival, nesto kao Krapina film festival (jel to postoji uopce?) i nije bilo ni nagrade, u novcano/skulpturnom smislu, al je bilo zakon cut vlastito ime na razglasu!! :) Sad sljedeci mora bit jos bolji, tezinu "bolje-vise-jace" imperativa moram usmjerit u motivaciju, i ne ponavljat greske iz prvog dijela...
Malo me cak i frka, onaj "propo nakon prve uspjesnice" sindrom jer trenutno nemam neku bas jebenu ideju. Ono, ova prva je bila nekak spontana, nabrzinu sve slozeno, napeto i koliko god zamorno - bilo je i uzbudljivo. Ne spavat, montirat do jutra, ic na posao ko zombi, malo se razbolit od iscrpljenosti, ljudi te cudno gledaju jer...cudno izgledas, pijan a nit okusio alkohola... Sve mi to sad fali. Ocu opet u vatru! U boj! Aaa..
:)
Ma bit ce nesto uskoro valjda.
Do tada,
pozdrav.
http://vimeo.com/7185422
Necu puno pisat, samo cu vam stavit link na moj zadnji film, konacno sam ga upload-o. Radjen za kraj skol.godine (2009), napravljen na brzinu ali uz svrsdnu pomoc frendova iz skole i okolo...ispao skroz dobro:) Vec sam reko da je dobio pozitivnu ocjenu javnosti - 3. nagrada publike na Kortgeknipt festivalu u Sint Niklaas-u... Heh, to je bio vise lokalni "small scale" festival, nesto kao Krapina film festival (jel to postoji uopce?) i nije bilo ni nagrade, u novcano/skulpturnom smislu, al je bilo zakon cut vlastito ime na razglasu!! :) Sad sljedeci mora bit jos bolji, tezinu "bolje-vise-jace" imperativa moram usmjerit u motivaciju, i ne ponavljat greske iz prvog dijela...
Malo me cak i frka, onaj "propo nakon prve uspjesnice" sindrom jer trenutno nemam neku bas jebenu ideju. Ono, ova prva je bila nekak spontana, nabrzinu sve slozeno, napeto i koliko god zamorno - bilo je i uzbudljivo. Ne spavat, montirat do jutra, ic na posao ko zombi, malo se razbolit od iscrpljenosti, ljudi te cudno gledaju jer...cudno izgledas, pijan a nit okusio alkohola... Sve mi to sad fali. Ocu opet u vatru! U boj! Aaa..
:)
Ma bit ce nesto uskoro valjda.
Do tada,
pozdrav.
http://vimeo.com/7185422
Abonneren op:
Posts (Atom)